beats by dre cheap

Vrijeme?

Nema me na blogu...ovih dana bih voljela da me nema ni na ovom svijetu...da odem...

Razmišljala sam kako bih otišla - da li bi mi pištolj bio možda zanimljiv? Da li bih možda voljela malo poletiti? Da li bih popila neke tablete? Arsen? Auto? Štrik oko vrata?

Pištolj: Gdje bih ga nabavila? Da li bi imala hrabrosti i snage pucati? Ili bi ostala u suzama gledajući u glupi pištolj misleći da ipak ni to ne znam napraviti...

Skočiti? Da li bi se možda u sred leta, na nekom 5. spratu možda predomislila i počela grebati prema gore? Nema gore više...samo dole, kada već skočiš!

Samoubistvo tabletama: Interesantno - koja mi doza treba? A koje se piju? Ja samo imam andole i aspirine? Ako njih previše uzmem samo ću proljev dobiti od njih... Razmutila bi sebi tabletice (kao na filmu) u vino?kolu?sok? Vjerovatno u kolu! Kad je toliko volim i strahujem da će me ubiti, neka me i ubije.

Morala bih se lijepo obući, a kupanje, čupanje i ostale radnje bi morale biti obavezne! Da li bih znala šta da obučem? Koju pozu da zauzmem? Trebala bih telefon isljučiti i odnijeti ga daleko od sebe tako da ne zovem nekoga u pomoć nakon što se nakljukam lijepih tabletica!

Arsen? Je li boli? A gdje to kupiti? Nemam pristupa tome....

Auto? Je li da se ja zabijem u nešto ili da mene neko pokupi? Da se bacim pred tuđi auto i ostavim traume vozaču za cijeli život, ni kriv ni dužan? Ili bi ga prst sudbine pogodio i odredio mi nekog kretena koji je zaslužio pakao u svom životu? Ali taj bi sigurno sam brisače uključio i nastavio voziti dalje.

Voz? Gledala sam ispovjesti vlakovođe i koliko ljudi je pogazio i da ide kod psihijatra zbog toga? Zar da ga zbog svoje nesreće gurnem u ponor još više?

Vješanje? Morala bih naći neku čvrstu gredu na kojoj bi visila, jer ipak nemam ja 50 kila...

Neeee... ništa od ovog gore navedenog, jer: nemam hrabrosti napisati pismo drugima, nemam hrabrosti nekako ih ostaviti i znati da bi mogli patiti zbog mene (koliko god ja mislila da IPAK i ne bi patili). Šta bih rekla svojoj teen nećakinji? Koliko bi je to pogodilo i obilježilo za cijeli život? Rado bih mamu kaznila, ali baš na ovaj način? Šta bih rekla Ž? Došli smo u Sa, napustio si tamo sve i sada te ja ostavljam i želim da me sahranite negdje blizu tebe? Šta da me seli sa sobom? Ili možda da me stavi pored svoje buduće neke žene? Šta bih rekla prijateljici? Šta? Zašto? Zato što mi je teško? Zato što neću da idem dalje...ne da ne mogu, nego NEĆU!!!!! HOću da legnem u krevet i ne čujem ništa ni ništa ne znam...

 

I dođem ja na blog da se oraspoložim, da vidim kako je drugima lijepo i puf! Baš kao da prstom gađam u govno - naletim na 2-3 posta koji me opisuju. Je li mi lakše? Jeste valjda... jer znam NAŽALOST da nisam sama... da li nam je ovo naglo toplo vrijeme donijelo ovakvo raspoloženje ili smo mi takvi rođeni, odgojeni, sami sebe takvima napravimo, nešto nas obilježi tokom života, da li smo slijepi???

I onda kada vidim neku bijedu, bolest, bolest... :( sjetim se kako sam sretna!

Pitam se da li su ona tamo vremena koja toliko veličamo da li su STVARNO bila bolja? Kako idem kroz godine, sve ono što je iza mene nije tako strašno, a ono ispred mene se uvija i bruji i plaši me... da li je to strah od nepoznatog? I koliko god teško mi bilo u prošlosti, to je iza mene i to sam prošla i to mi je lako - naravno kada sam prošla! A kako da pogledam naprijed? Gledam naprijed, ali jednog dana sa veselim očima, drugi dan sa tužnim srcem i tjeskobom....

Danas je pomješani dan... sada kada je ovo van mene imam jedno 3048952938749 sek. da dišem bolje i opet će me uhvatiti tjeskoba i žaljenje i oplakivanje? Čega???

SAME SEBE!!!! :(

Trla baba lan
http://micka.blogger.ba
16/04/2007 12:09