Trla baba lan

Dobrodošli na moj blog... Dobrodošli u SVAŠTARU!

01.01.2007.

Šta reći nego....

SRETNA NOVA GODINA!!!!!!!!!!!

Čestitam i sve vjerske i nevjerske praznike koji su bili prije i bit će poslije Nove godine.

Čestitam i sebi što sam preživjela ovu godinu i daj bože da ova bude bolja, jer ako ne bude ima da flisnem k'o velika!!!!

Samo me strah slijedećeg: da kako koračam kroz godinu skontam da ona prošla i nije bila BAŠ tako loša i da se poželim u nju vratiti. Eh moj brate ako mi se to desi... bit će veselo i još mnogo tugaljivih postova, i to na moju i VAŠU žalost (ako me više iko/neko čita???)

 

13.12.2006.

iiiiiii...opet!

Evo me... vratih se - jupppiiiii....  (jedva se na posao mogu navići - tako se lako odvići... )

Putovala sam sada sa novom škodom Oktavijom... i mogu samo reći  - KOJA UŽIVANCIJA. Stvarno je istina što kažu: "Lako je sa magarca na konja!" - Vala ja ne bih nikada sa konja silazila - ako je to ikako moguće.

Uvijek sam mislila kako imamo super auto - Opel Vectra 1993 godište i uvijek sam s ponosom naglašavala kako je model '94. I bio nam je super - malo trošio, nije se baš nešto kvario, vozao nas svukud (jedino malo poteško uz brdo), bio je trom, ali je bio naš....

E sada, Škoda - kada sjednete u škodu to je kao nebo i zemlja - ovo je kao suvozač,  a kada je sjednete voziti - e to je tek razlika, jer kada sjednete nazad u Vectru imate osjećaj kao da traktor trebate pokrenuti.

I tako sam se ja cijeelooo vrijeme puta prema Zagrebu divila: kako je udoban (a možda bi mogao biti malo udobniji), kako ima super svjetla (čak se i vidi ispred auta), kako je brz (105 konja, a mogla je biti od 135 - sva sreća pa nije, jer bi onda do Zagreba za 2h stigli i ko bi ga "nahranio"?), maglenke i magla  - da ne pričam, uz brdo nas ne pretiču kamioni i šleperi SA prikolicom nego sada mi lijepo čim ugrabimo malo više ceste po plinu i eto nas za čas... umorili se do Zagreba nismo!!! Ljepota...

I tako, vozimo se mi cestom bosanskom i ja razmišljam kako bi bilo divno da je autoput, pa da smo u Zg za jedno 2,15h - što bi to bilo krasno.... U tom silnom razmišljanju uđemo u tunel, lijepo osvjetljen sa iscrtanim trakama i pomislim - pa ovo je sada autoput kako je prije bilo: ceste rupa do rupe  - žali bože auta do Doboja, pa i od Doboja. Igrali smo se "preskake" rupa, pazeći da nas nadolazeće auto iz suprotnog smijera u toj igri ne opizdi po sred čela. Po mraku voziti (a mi samo na put idemo po mraku - od ljenosti i silnih obaveza) je bila katastrofa - crte na cesti NIJE BILO....i tako lijepo uletišmo mi u tunel sa nekih 60-70km/h  - trag kočenja vjerovatno još postoji jer smo bili ušli u zonu sumraka (tame, tmine...CRNILA) - traka nije postojala niti sa jedne strane, mačije oči su još bile u to vrijeme u zrncima plastike koja su se TEK trebala izraditi za naše tunele, svjetlo - jedino uzeti drvo i kamen i trljati (je li ono tako ide?). Kada smo ušli u tunel stvarno nismo znali da li je zid ispred, iza ili pored nas...jednostavno nismo NIŠTA vidjeli (sigurno su mnogi putovali, pa doživjeli isto) - tako da ima da se ponosimo našim novim, lijepim, pokrpanim (neke su i nanovo asfalitiranim) cestama i tunelima - punim svjetlosti, jer su to naše autoceste (za ono što su bile nedavno)....

01.12.2006.

Kako to svi u zemlji rade pogrešno....

Jedino to ovdje vidim... u kući..hmmm...u državnim institucijama, kod poznanika, kod knjigovođa...i pitam se da li to baš cijeli narod BiH to radi naopako?

Ukoliko dignete registrator sa stola i uspravite ga da ga odnesete na njegovo mjesto i ako vam prim tom ispadaju listovi i vi očajnički grčite ruku da ih zadržite ili možda uporno nosite registrator u ležećem položaju, jer u drugom ne smijete, onda ste i vi jedan od "BiH nacije" - stavljate pogrešno papire u one fasciklice (ili kako se već zovu) što imaju rupice sa jedne strane koje služe za umetanje u registrator i sa druge strane foliju gdje se papirine naguraju....

Jedno 99% ljudi (ne lažem, majke mi), makar one koje sam ja vidjela stavlja te papire u položaj da se papiri umeću sa donje strane. I šta dobiju? Dobije se to da papiri ispadaju kada se registrator ispravi....

Ako se nađete u ovom postu, molim vas lijepo da papire umećete sa gornje strane tako da svoje registratore možete lijepo k'o čo'jek nosati ih po uredu (ili drugim prostorijama)....

- izlječimo narod ZAJEDNO!!!!

 

(i još uvijek mi nije jasno da ne skontaju da to nešto nije uredu!?)

30.11.2006.

Idem... na put...

Idem u Zagreb, a kako znam da uvijek nekome nešto treba, evo nudim se da vam pomognem ako treba kome šta...

 

Pa paaaaa... sretan mi put u petak ili subotu ili nedjelju! :D

27.11.2006.

...

Čekam ONAJ trenutak....trenutak koji se nakon neprospavane noći ili teškog dana očekuje... onaj trenutak kada se završe svi poslovi obuče piđama, operu zubi (zavisno od količine umora), uđe u krevet, pokrije - osjeća se toplina, spusti se glava na jastuk, namjesti se u omiljenu pozu i sa smješkom na licu ga dočekate... opuštenost i tonuće u san....

mmmmmm....kako ga ja sada iščekujem.... UH! Ali, ZNAM da ću ga pokvariti buljeći u TV na par minuta i mučiti samu sebe....

Taj trenutak rijetko kada doživim, jer većinom zaspem na svoj drugi omiljeni način... uz TV. Neko tamo priča, a ja tonem u san i ZNAM da moram ugasiti TV, ali sam preumorna da kliknem na taj daljinski - a prvo ga moram naći....

Ovaj trenutak ću morati sačekati još jedno 30 min... i onda ću se uvući kod svoga dragog, kojem ću se smijati kako spava i nešto ću mu bezvezno pričati ili ga pitati nešto, samo da bih se mogla smijati kako mi on odgovara... Malo ću ga pomaziti i baciti se na daljinski!!! :D

 

Laku noć dragi bloggeri....ugodne snove vam želim (a ne kao ja neku noć - zadeverale me auto gume, coli, M+S ...)... i puno odmora za sutra!

 

18.11.2006.

Za one koji su uvjereni da TO BAŠ tako treba biti - kako doktori kažu! Evo kako MAMA kaže!!!

Bein prekrasan početak

Svakako želim podijeliti ovu našu priču s poroda da postane poznato da je i kod nas u Hrvatskoj moguće doživjeti lijepi porod i za bebicu predivan početak. Da bi do toga došlo bitno je znati što se želi, svakako to tražiti i znati zašto se nešto traži, a nešto odbija. Drugim riječima potrebno je biti informiran. I svakako, potrebno je imati osoblje koliko-toliko spremno za to što se traži. U protivnom sve počne ići (ako uopće ide) uz puno stresa što nikako nije dobro, a pitanje je, je li onda takav porod i izvediv.

Priča o mom drugom porodu počela je, zapravo, nakon mog prvog poroda. Mogla bih reći da je bio OK, no ja sam se osjećala jadno i često tužno zbog nekih situacija koje su se dogodile. Naime prva trudnoća bila je ok, ali ne i savršena. Pred kraj pojavili su se problemi s povišenim tlakom. Ne puno, ali dovoljno da me se pojačano promatra. Tako sam i 3 dana nakon termina došla na pregled u bolnicu s lagano povišenim tlakom i otvorena 3cm. Doktor je odlučio da ostanem jer ću ja taj dan roditi. Nije mi to bilo jasno jer trudova nije bilo. Dobila sam direktivu da šećem i polako sam se otvarala. Trudova ni dalje nije bilo i nikako mi nije bilo jasno kako ću roditi. Navečer mi se još malo povisio tlak nakon čega je krenula priprema, uskoro bušenje vodenjaka, a malo poslije i drip. Nakon toga u boxu mi se pridružio i moj suprug. Znala sam da je povišeni tlak problem, ali nisam bila dovoljno informirana kad točno postaje problem. Sada ipak mislim da sve to i nije bilo toliko frkovito. Ubrzo je drip počeo djelovati i počelo me boljeti. Nije bilo strašno. Više mi smetalo što sam ležala na skroz ravnom krevetu, bez jastuka pa sam se tako borila s bolovima u križima, ali ne od trudova, pa sa zaštopanim nosom, pa sa žeđi, pa sa suhim ustima, uglavnom s hrpom drugih stvari. S vremena na vrijeme svratio bi doktor i pregledao me, a tu i tamo i primalja kojoj ne znam ime, a jedva sam joj zapamtila i lice. Veliko razočaranje bilo mi je i to što sam za sve trebala pitati što mi rade. Kad bi primalja svratila uredno bi mi nešto špricnula u braunilu, a ja nisam imala pojma što. Tek kad bih pitala, dobila bih odgovor. Iz nekog naivnog razloga mislila sam i da će mi reći kad će mi napraviti epiziotomiju pa da ću stići zamoliti da ju ne rade. Dobar vic. Čak i da sam uhvatila trenutak, u tom rodilištu prvorotka nema šanse izbjeći epiziotomiju.
Kad su trudovi postali jako česti i bolni pozvala sam ih i krenulo je tiskanje i to iz petnih žila, sa zatvorenim očima i nalijeganjem doktora na trbuh. Ubrzo sam začula svoju Petru. Brzo su je izmjerili, okupali i dali mi je na doslovno 5 sekundi da je pozdravim i odnijeli. Nisam ju vidjela narednih 13 sati jer je bila velika gužva. To je bilo pravo razočaranje i velika tuga. Kad sam ju napokon dobila, često su je odnosili i po noći mi ju nisu ostavili iako sam ja tražila. To je rezultiralo i malim problemima sa dojenjem koje smo brzo uspjeli savladati. Zbog te gužve brzo smo išle doma i to je bio jedini plus u cijeloj toj priči.
Iako je porod zapravo bio neproblematičan i ajmo reći uredan, u neugodnom sjećanju ostalo mi je što sam se osjećala kao objekt koji ne treba ništa znati o stvarima koje se događaju pa čak ni imena doktora i primalje koji su bili prisutni. U uspomeni je ostala i nesvjesnost samog događaja poroda za koji nisam imala osjećaj da se događa meni i veliko nerazumijevanje za moju želju da budem sa svojim djetetom što prije i što više i to u rodilištu koje govori da ima 24 sata rooming in.

Za drugi porod nisam željela reprizu događaja i počela sam intenzivno razmišljati koje su mi opcije. Sada sam točno znala što želim i najkompletnije rješenje mi se činilo rodilište u Rijeci. No kako do njega doći? Od početka tog planiranja u igri je bilo previše varijabli i nikako se nisam usudila reći da ja sigurno idem roditi u Rijeku. Sve sam planirala kako bi do toga došlo, ali me i bilo strah da mi se plan neće ostvariti. Za samu ideju suprug i ja rekli smo minimalnom broju ljudi i to onima koji su na neki način bili uključeni u logistički dio događaja. To se definitivno pokazalo ispravnim jer su nas i prije, a i poslije događaja dosta njih gledali kao čudake, a naravno da sam doživjela i komentare u stilu da zašto radim problema od tih par dana u bolnici i od samog poroda. Pa hrpa drugih žena rađa kako rađa. Moja mama, kojoj ni sada nije jasno o čemu ja to pričam, mi je neprestano ponavljala da ću se najvjerojatnije razočarati jer do ispunjenja mojih želja teško da može doći. Ipak i ona je sretna da se prevarila.

Druga trudnoća bila je skroz uredna (osim malo na početku) i skroz sam uživala u njoj i pripremala se za još jednu bebicu. Plan je bio čekati prave trudove (za koje nisam znala kakvi su) ili pucanje vodenjaka i zaputiti se za Rijeku. U slučaju da to otpada pričekati do maksimalno koliko izdržim i zaputiti se za zagrebačko rodilište koje mi je jako blizu i u kojem sam rodila prvi put. Tako sam dogurala do termina i suprug je bio na planiranom godišnjem, a i mama si je uzela slobodne dane. Tada sam tek postala svjesna da ću najvjerojatnije roditi u Rijeci. Pred kraj sam trudnoću kontrolirala u trudničkoj ambulanti u već spominjanom zg rodilištu. Na sam termin otišla sam na pregled. Doktorica me pregledala i zaključila da sam 2,5cm otvorena i da je plodna voda mliječna i da samo što ne počne. Prognoza je bila točna. Nakon pregleda prošetala sam se do obližnjeg parkića gdje su me čekali Petra i suprug. Bilo je lijepo sunčano vrijeme, kupila sam si sladoled i još neko vrijeme proveli smo zajedno u parkiću. Petra trčeći uokolo, suprug za njom, a ja sam ih promatrala i bila smirena. Pokušala sam se prisjetiti jel trebam još što obaviti, nazvala par ljudi, promatrala svoju, već 'veliku' curku kako se ludira. Tako smirujući trenutak, ili je to možda bila najava? Nakon nekih sat vremena počeli su mi neki, kao lagani menstrualni bolovi u donjem dijelu trbuha. Tada sam mislila da je to od pregleda. Kad smo došli doma, išla sam uspavati Petru i legla se s njom misleći da će bolovi prestati kad se opustim. Opustila se jesam. Obično je tako i bilo kad sam uspavljivala Petru. Zajedno bismo se legle, ona bi dojila. Voljela je mir. Nije bilo suvišnih zvukova, prozori lagano zamračeni, u sobi tople boje od sunca, mir i tišina. Zapravo je sve nakon pregleda počelo izgledati sporije i kao da sam mogla uloviti pojedine trenutke i provesti neko vrijeme u njima. Upravo je ovo bio savršen.
Ipak, bolovi nisu prestajali. Pogledala sam na sat i shvatila da su na nekih 8-10 minuta. Nisam mislila da su to pravi trudovi. Bili su naprijed, skroz podnošljivi i dosta rijetki. Petra je zaspala. Ja sam i dalje ostala s njom ležati. Nakon nekog vremena zaključila sam da bi porod mogao početi uskoro. Ako ne danas onda kroz koji dan. Nakon tog mudrog zaključka odlučila sam konačno i napisati e-mail primalji Barbari u Rijeci da se ne iznenade previše kad im dođe još jedna

Zagrepčanka. Iznenadila sam se i obradovala brzom odgovoru. Primalja Barbara je bila varijabla na koju nisam htjela previše računati. I to iz jednostavnog razloga što se lagano moglo desiti i da fulam njenu smjenu. Radije sam razmišljala da je u Riječkom rodilištu moguće ostvariti sve što sam zamislila i da osim Barbare sigurno ima još divnih primalja. Cijeli taj dan bila sam i u kontaktu sa Kristinom, stvarno mi dragom osobom, koja je prije nekih pola godine rodila u riječkom rodilištu uz prisustvo 'njene primalje Barbare'. Bila je stvarno draga i valjda više od mene navijala da dođem upravo do Barbare.
Trudovi su polako postajali sve češći. Bili su na nekih 7-8 minuta a neki i prije. Tada mi je sinulo da bi to ipak moglo biti to. Nazvala sam mamu da dođe čuvati Petru i rekla suprugu da pakira stvari u auto. Sve je već bilo spremno, ja sam se samo otišla otuširati što mi je jako pasalo. Brinulo me jedino kako će Petra prihvatiti naš odlazak. Prije polaska nazvala sam riječko rodilište i objasnila im situaciju i rekla da mi krećemo. Glas sa druge strane samo je toplo rekao 'u redu, samo dođite, dušo'. To mi je bilo tako slatko.

I tako smo krenuli. Bilo je 18 sati. Još smo se malo mučili da izađemo iz kvarta zbog radova, ali smo i prošli pokraj Petre i moje mame koje su išle prema parku. Bila je mirna. Tad mi je postalo lakše i mogla sam razmišljati samo o tome što nam se događa. Na putu sam sms-ovima obavijestila nekolicinu ljudi da krećemo za rodilište, ne spominjući Rijeku. Nazvala sam i Niku jer smo shvatili da nemamo pojma gdje se kod rodilišta možemo parkirati (kad je suprug išao u istraživanje, taj dio oko rodilišta odradio je pješke). Naravno da me pitala kako sam i je li znam kada radi Barbara. Nisam znala. Eto, nije joj dalo mira i ona ju je nazvala, saznala i ostavila moj br telefona. Nakon toga me nazvala i obavijestila da je Barbara u smjeni od 19 sati. U tom trenutku sam se osjećala tako zbrinutom i sigurnom. Bilo je ljudi koji stvarno brinu o meni, a ja, ja sam se mogla opustiti i proživljavati trudove.
Bili su mi jači nego u prvom porodu ali svejedno podnošljiviji. Polako sam gledala na sat i samo se smješkala jer su se pogustili na ispod 5 minuta. Nisam htjela previše izvještavati supruga da ga ne uhvati panika. Naime, bojao se da ne bih počela rađati u autu. Niti u jednom trenutku nisam mislila da bi se to moglo dogoditi. Pa idem na stolčić, kakav auto.
Nešto prije pola devet zvoni mobitel. Javljam se i čujem Barbaru kako me pita gdje smo i kakva je situacija. Ne mogu opisati koji je to dobar osjećaj kad znate da se netko brine o vama. Svakako daje veliki osjećaj sigurnosti koji je u tom trenutku dobrodošao. Kažem joj da smo blizu, a ona, da nas čeka.

Prolazimo portu i po dobivenim uputama dolazimo pred rodilište. Još samo da skužimo kako se ulazi. Gdje je to zvono?. Ipak nazovem ja Barbaru i kažem da smo mi pred vratima. Smiješno je kako u tim trenucima kad te trudovi love svako malo nisi u stanju zapamtiti najosnovnije informacije kao što su 'gdje je zvono' i kako se ulazi. Barbara nas uvodi. Predaje mi spavaćicu, ja njoj dokumentaciju od trudnoće. Među papirima nalazi se i plan poroda. Koristila sam već sastavljeni plan s portala Udruge RODA, jedino sam ga sa 5 stranica skratila na 2 i to tako da sam ostavila samo one činjenice koje želim odnosno ne želim. Pokazalo se super što sam ga imala. Dok sam se ja presvlačila, Barbara ga je pročitala i za dosta stvari nije trebalo dodatnih pojašnjenja.
Ono osnovno što sam tražila je da želim porod na stolčiću, da se želim kretati kako će mi pasati, lopta je dobrodošla, da želim piti vode, da želim što više mira i što manje svijetla, da odbijam drip, prokidanje vodenjaka i epiziotomiju. Nakon poroda želim da se pričeka sa rezanjem pupčane vrpce i da se dijete stavi meni na trbuh te da bude maksimalno vremena sa mnom i suprugom. Svakako sam željela i 24 sata rooming in te isključivo dojiti bebicu.
Kada sam došla presvučena Barbara me prikopčala na ctg i započeli smo razgovor o još nekim detaljima oko poroda i davanju općih podataka. To davanje podataka u tom trenutku izgleda besmisleno i pomalo je naporno. No Barbara me pitala samo ono što nije mogla pronaći u podacima i pazila je da ne moram odgovarati za vrijeme truda. Na to je pazila više od mene. Morala me i podsjećati da imam trud i da ne moram pričati. Ctg mi je trajao cijelu vječnost. Nakon njega došao je doktor koji me je pregledao. Pregled je bio nježan, temeljit i meni se činilo da tako dugo traje. Zaključak je bio da sam dosta otvorena, što je bilo nekih 8cm, i da zapravo niti nema vremena za neku pripremu. S doktorom nisam trebala ništa posebno dogovarati, Barbara je i to obavila umjesto mene i obavijestila doktora o tome što želim.

Nakon pregleda krenuli smo prema boxu sa stolčićem. Ne prevelika prostorija sa čudom od tehnike, stolčićem smještenim na strunjači, krevetom i ormarićem s potrebnim stvarima. Bila je tu i lopta. Barbara me smjestila na nju i to je bilo jedno veliko olakšanje. Trud i dalje boli, ali između trudova nema pritiska i težine koju sam već osjećala. Uputa je bila da se krećem kako mi god paše. Barbara mi je ponudila i vodu koja mi je pasala. Uskoro je došao i suprug obučen u zeleno odijelo. Lagano mi je masirao leđa. I to mi je pasalo. Da se sve odvija onako kako želim došlo mi je do svijesti tek kad je Barbara ugasila veliko svijetlo i upalila samo malu lampicu. To me je definitivno odmaknulo od bolničke atmosfere i dalo osjećaj ugode i topline. Ja jesam u plan poroda upisala da bih željela što manje sviietla ali nekako sam u to i sumnjala da će se ostvariti jer mi se zamračena prostorija nikako nije uklapala u bolničku atmosferu. Zvuči smiješno, no to gašenje svjetla mi je stvarno puno značilo. Mogla sam se bolje opustiti i proživljavati ono što se događa. Barbara je ubrzo predložila da se probamo smjestiti na stolčić da vidimo kako nam najbolje paše pa ako nije došlo vrijeme vraćamo se na loptu.

Ipak trenutak je bio blizu. Vraćanje na loptu nije bilo potrebno. Namjestila sam se na stolčić oslanjajući se na supruga. Između trudova promatrala sam Barbaru kako polako i smireno priprema stvari koje su joj potrebne. Nevjerojatno kako je djelovala umirujuće. Njene kretnje bile su polagane, tihe, mirne. Ili je to bio takav trenutak? Osim nas troje u prostoriji nije bilo nikog više. Pred sam kraj došla je još jedna primalja koja je pomogla Barbari, a na kraju nas i poslikala. Doktor je povremeno provirio sa vrata i produžio dalje. U jednom trenutku priupitao je Barbaru je li treba zvati pedijatra i ona mu je odgovorila 'još malo, uskoro'. Zar stvarno? Znam da sam došla roditi, znam da sam dosta otvorena, znam da se sa stolčića više ne dižem, ali zar je to stvarno uskoro? Namjestila je malo ogledalo u kojem sam uskoro trebala vidjeti glavicu svoje bebe i ubrzo je stvarno i krenula. Ne znam zašto nisam vjerovala da sad stvarno kreće sam završetak ili možda nisam vjerovala da će taj završetak tako kratko trajati.

Dobila sam upute od Barbare. Sad malo tiskati, što je meni imalo osjećaj na guranje, pa ssss-kati, pa lagano disati između trudova. Uf, ovaj zadnji dio je težak. Dosta vremena mi je trebalo da dođem do polakšeg disanja, udahnula bih jedanput ili dvaput i sve bi krenulo ispočetka. Tako je prošao jedan trud, drugi. Tada mi je Barbara rekla da pogledam u ogledalo i vidjela sam djelić male glavice sa crnom kosicom. I eto još jednog trenutka koji ostaje zapamćen. Nema nepotrebnih detalja koji bi te odvratili od njega. Mir je. Ide još jedan trud. Ja malo pogurala i osjetila nešto kao 'kvrc i pljas'. To me malo uzbudilo pa i nasmijalo. Bio je to vodenjak. Nakon što je puknuo, a i ja to proživjela, glavica se još malo spustila i mogla sam vidjeti cijelo tjeme. Znala sam. Slijedeći trud ili onaj iza, ili.... ma ubrzo, vidjet ću svoju bebicu cijelu. Trud je malo dulje pričekao (pri tome mislim na koju sekundu više) i dao bebici i meni da se pripremimo. Inače, Barbara je cijelo vrijeme pazila na međicu i pazila je da ne bi bebicu izgurala prebrzo. U jednom trenutku počela mi je stavljati tople (skoro pa vruće) obloge i to mi je jako pasalo. Neko frkovito pečenje kod rastezanja međice nisam niti osjetila.
Došao je i taj trenutak. Malo sam tisnula, gurnula, Barbara mi je rekla da pogledam. Vidjela sam glavicu, crne kosice, stisnutih ustašca, namrštenog nosića i stisnutih okica kako je izašla. Nakon toga tijelo se spustilo i bebica je rekla 'kme'. Barbara ju je prihvatila, ogrnula pelenom i dala mi ju u naručje. Primila sam ju onakvu pomalo sklisku, toplu, namrštenu i tada se smirila i otvorila oke. Bila je to naša Bea. Bila je tako mirna i samo smo se gledale. Suprug joj je rekao kako se zove i tepao joj 'Beice'. Ja nisam mogla pričati, samo sam ju gledala i dragala po kosici.
Uskoro je Barbara pružila suprugu škare da prereže pupkovinu. Jadan, nije imao izbora. Primio se zadatka. Prije nije to imao u planu.

Uskoro je izašla i posteljica. I onda sam prešla na krevet. Dok sam se prebacivala na krevet, Barbara je izmjerila i izvagala Beu te ju umotala u pelenu. Predala mi ju je i prekrila dekicom. Pokrila nas je zajedno plahtom i otišla.
Bea, suprug i ja ostali smo još nekih 2 sata zajedno i uživali u bebici. Bea se prihvatila cike i osluškivala svijet oko sebe. Tu i tamo bi zažmirila ali uglavnom je gledala. Tako mi je drago što je upravo u tim prvim trenucima gledala mene, svoju mamu i svog tatu. Suprugu su donijeli stolicu da se može sjesti. Nije niti na trenutak. Ako bi sjedio ne bi ju vidio. Stajao je iza mene i promatrao je. Naravno da ju je i primio i malo nosio. Ubrzo ju je vratio na mene da cura može cikiti i grijati se u čudu tehnike, uz mamino tijelo i umotana u pelenu i pokrivena malom dekicom.
Nakon tih 2 sata došla je Barbara i rekla da će me sad prebaciti u sobu, a Beu odnijeti na kupanje i da je ona svima i gore objasnila što želim i da ću je odmah dobiti. Tako je i bilo, dobila sam Beu za 20-ak minuta. Cijelo vrijeme boravka u bolnici bile smo zajedno. Mogu oduzeti još samo nekih 2 puta po 10-ak minuta kada su joj odštopavali nosić i radili kontrolu sluha. Treći dan otpuštene smo doma.

Jel' da koliko je, zapravo, malo potrebno za savršen trenutak? Svakako ne puno novaca ali puno, puno ljudske dobrote i pažnje. Mi smo upravo to dobili od naše primalje Barbare.

Eh, podaci:
Bea, rođena 06.09.06. u 21:56. 3120g, 50cm, A10/10

            Inesica

 

 

http://www.roda.hr/tekstovi.php?TekstID=124&Tekst2ID=145&Show=2311&PHPSESSID=16e547153597f303e0d56e9c0651dd25

15.11.2006.

Internet komunikacija

U današnje vrijeme svi komuniciraju Internetom i e-mailom, a što se onda meni ne da?

I naravno, Murphijevi zakoni nas svugdje prate, pa tako se meni JAKO žuri dobiti informaciju iz daleke i telefonski skupe Beligije, pa kako je mail jedna moderana vrsta komunikacije koju i JA koristim odlučih se za tu opciju - koja očito baš i nije najbolja kada se nekome JAKO žuri, jer Murphijevi zakoni su tu i samo čekaju kada će te zaskočiti!

Mislim, čisto sumnjam baš da će crknuti sve linije i da će biti nemoguće poslati faks u tu skupu Belgiju, pa proći će nekada - osim ako imate pogrešan broj - što bi opet bio neki Murphijev zakon?

Pa tako i ja... ZOVEM JEBENU Belgiju i svaki put mi daju POGREŠAN JEBENI e-mail!!!! I džabe...ja zovem, a oni ne znaju da mi daju ispravan...

Sada više ni ne znam da li je do mene - pa provjeravam e-mail adresu jedno 100 puta, a tako i kada zovem. Jedno 4 puta spelujem ime, pa čitam e-mail da se ne bi zadesila greška. I tako sve ponavljam dok ne čujem u glasu osobe s kojom razgovaram da joj je više dopizdilo.

I to se 2 puta desilo...a meni se žuuuuriiii... nemaju pojma kako.

I dok pišem ovaj post, "udarila" me ideja po glavi i "SJETILA" sam se da bi možda bilo dobro da im svoj e-mail, gdje se vide njihove jebene, pogrešne adrese faksiram i lijepo ih zamolim da oni mene kontaktiraju - u šta ČISTO SUMNJAM, jer mi se čini da nikoga ne zanima da proda svoj proizvod koji meni HITNO treba!!! Valjda je veća potražnja od ponude - iako čisto sumnjam baš - i mi svaki put nekako izvisimo. I ja razumijem da oni baš i ne razumiju da se nama žuri - iako mi i to baš nije jasno, jer znaju o kakvoj vrsti se posla radi - pa nas onda razvlače i zavlače.

Moja pretpostavka je da su oni samo radnici u toj firmi i da ih boli lijepi kurac za sve, pa onda mogu polagano raditi i odgovarati na fakseve, mailove i telefonske pozive kada se njima ćefne, tj. kada im odgovara.

Bilo bi dobro samo da ja ZNAM njihovu adresu i da mi se hoće javiti jednom, pa da ja ZNAM da nekad neko i zna pročitati te silne mailove, pa bi im ja slala po jedan svaki dan...tek toliko radi zabave. Valjda bi im sinulo jednom da mi i odgovore.... majku im njihovu!

14.11.2006.

BB

Prije nekoliko godina sam čula za BB i čak sam ga na kratko vidjela na TV-u, ali kako bi na stranom jeziku, ništa ih ne razumih.

E onda dođe i BB u Hr, pa sam ga gledila i gledila... i znao je biti dosadan, a vala i jako zabavan. Većinom mi je predstavljao problem, jer bi smo se ja i Ž svađali ko će šta gledati "Utakmica ili BB". On bi meni govorio kako su tamo samo kreteni i šta se ima tamo zanimljivo gledati, a ja naravno udri po njegovom ljubljenom sportu i tako u krug. Najbolje mi je bilo ga gledati sa Ivom, jer se to treba malo i komentarisati... nije baš zanimljivo gledati sam. I prođe 1. sezona BB i Saša osvoji pare.

Dođe 2. sezona, malo sam zraknula, ali ništa zanimljivo...likovi mi nisu bili baš neki. U 1. ih je bilo raznolikih, a ovaj 2. je bio kao modna pista.

Pa smo dobili onda i na kablovskoj ovaj na Pinku...juh...taj mi je najgori. Širimo bratstvo i jednistvo, ali noževa i oštrih predmeta u BB kući nema, ali jezikare su uvijek tu.

I sada čitam komentare BB ukućana (BB u Hr) i čudom se čudim... tupaci....

. Nikša (o menstruaciji): "Kako je moguće da od tako malog jajašca iscuri tako puno krvi?"

2. Tanja: "Na kojoj se poznatoj građevini u Kentučkiju...?"

3. Violeta: "Najdraži glumac mi je Marlon Brandon."

4. Lea: "Čovjek koristi samo dva posto mozga..."

Danijel: "A kol'ko posto mozga 'opće imamo?"

5. Danijel (obraća se Yameisy): "Ako sam ja zaljubljen u tebe, nek me Bog proklinje do sedmog neba, nek' me Bog usmrti do jutra."

6. Danijel: "Vidiš kako ja imam poštovanja! Zašto si došla iz mirna neba? Od svih izvora, a ona baš iz mirna neba!"

7. Violeta: "Ja, ti, on, ona, ono, mi, vi, oni. To su ti hrvatski padeži!"

8. Zoran: "U Melbourneu živi puno Grka kad je on između Grčke i Turske."

9. Nikša: "Kako se piše nedoumica?"

10. Simon: "Pa to nisu kontinenti, Južna i Sjeverna, to je Amerika".

11. Tomislav: "Jel' se pilići okote ili izlegu?"


I naletih na "najavu" jednog drugoj reality showa kojeg ću sigurno "pratiti" svaki dan. Pročitajte (OBAVEZNO) možda se i vama svidi! :D

 

 

"Kad se prije sedam, osam godina pojavio film "Trumanov show" Petera Weira sa idejom da filmski lik kamere prate od nula do 24 od rođenja pa nadalje, sa pričom u kojoj je sve oko njega bilo fake, lažno, pomislio sam – ovo je slatko, ali ipak budalaština bez veze sa stvarnošću. Nakon toga, u idućih godinu, dvije, neki od poznanika koji uredno prate satelitske programe već su počeli kužiti što je to Big Brother, zakačili se na koncept reality showa i drobili nama ostalima u birtiji da je to mrak, ludilo koje će doći i u Hrvatsku i promijeniti i medijsku scenu i društvo i sve; naravno da sam mislio da dečki baljezgaju, drobe bez veze, ali ipak sam u sebi dopustio da su nešto nanjušili a i sjetio sam se kako nisam na vrijeme shvatio važnost i veličinu Interneta. Prirodno inertan i zakržljale intuicije, držao sam da je web nebitan fenomen upitne budućnosti koji sam ignorirao sve dok nije zagustilo... tako da sam frendovska trućkanja o reality televiziji ipak pratio pozornije nego što sam želio. A zatim je sva ta reality halabuka došla kod nas, i fakat promijenila i društvo i sistem vrijednosti u mlađe populacije i medijsku scenu - uglavnom, jutarnji tračevi na poslu nisu više bili mogući bez spominjanja sinoćnjih događanja iz BB kuće. Tako je u firmi u kojoj ja radim, a siguran sam da ni kod vas nije drugačije. Zapravo, ono traženje talenata na Novoj TV, sa Rafom i društvom, bilo je uvod, prvi put su neki novi klinci bili na naslovnicama a ne kao već po ustaljenom, red Olivera, red Arsena, red Severine i deri!

Ali, i dalje se sve to mene nije previše ticalo. Sve dok u omiljenoj krčmici prošle godine naletjeh ne na Nedu ljubav školskih dana već na tipa kojeg sam znao iz bivšeg kvarta, dečka kojem je na čelu pisalo 'Piši propalo!' još dok je išao u vrtić. Momak je bio opako nesklon školi a opako sklon zujanju, gluvarenju i drugim aktivnostima rezerviranima za žicaroše. Uglavnom, tip sada blješti, pun je para, vozi bijesnu pilu, mijenja komade, gleda sve s visine i sve je to, moram priznati, meni bolno za znati. Uglavnom, iz njegove spike pohvatah da živi u Švabiji, radi u nekoj producentskoj kući, zarađuje bogovski (7 mojih plaća on dobije za tjedan dana "šljake") a firmi kao ide dobro jer su prodali par velikih ideja tamošnjim TV kućama i brzo se razvijaju. Nisam baš bio siguran što on radi, smišlja li ideje ili vozika šefove, možda je i tjelohranitelj, tko će ga znat, ali mi je nakon neugodnog druženja s njim (nazovimo ga On!) definitivno prekipjelo, to mi je bila još jedna potvrda da je došlo novo vrijeme, da se ne isplati raditi od 8 do 4 od ponedjeljka do petka i tako 40 godina kad se puno bolji rezultati, o lovi govorimo naravno, mogu postići s malo rada, ponekom vezom, nešto talenta i s puno sreće. Budući da mi loto ne ide, kvizovi mi se gade jer je to brija za zadnje štrebere, odlučio sam pokušati uspjeti u svijetu reality televizije; napisao sam nekoliko originalnih koncepata za reality shovove s kojima sam se namjeravao proslaviti preko noći i uzeti sve što ide u paketu (komadi, pila...). Uglavnom, stavio sam na papir par nacrta za emisije, poslao ih našim televizijama i stao čekati njihov odgovor.

Ej, ne da mi se nitko nikad nije javio nego nije! Malo sam bjesnio zbog toga, ali me nakon nekog vremena prošlo, počeo sam pomišljati da ti koncepti, s radnim naslovima "Mijenjam bebu", "Državnik na Ognjenoj zemlji" i "Kastrirani Pavarotti" i nisu baš jako kvalitetni. Mislim, ipak sam prvi put sjeo i pisao nešto, a budimo realni, nisam ja ni Orson Welles ni Einstein ni Lavoslav Ružička. Hoću reći da nisam genijalac. Zato sam te svoje ideje odlučio podijeliti s vama, možda vam se dopadnu, možda ne, ali barem ću po vašim reakcijama (pišite mi na mail dragi.debos@yahoo.com od utorka nadalje, još ga nisam aktivirao) znati koliko vrijedim kao čovjek od televizijskog pera.

Dakle, show "Mijenjam bebu" čije sam koštanje procijenio na milijun kuna (200 tisuća meni, 600 tisuća za proizvodnju, ostalo za sudske odštete) sastoji se u slijedećem: ide se u rodilište, i gledamo unezvjerene buduće tate koji bauljaju po hodniku u očekivanju potomstva. Prepoznamo, uz pomoć psihologa, najlabilnijeg tipa, muškarca izuzetno sklonog nasilju i alkoholu. Pristupimo mu i predložimo sudjelovanje u našem showu u kojem ga, ako pobijedi, očekuje miljun kuna (to bi mu samo onako rekli, ne bi ništa dobio, pa nismo budale). Njegov se zadatak ako pristane - a pristao bi, on ili netko drugi – sastoji u tome da mu se pokaže njegova beba na 30 sekundi a on je mora dobro upamtiti, kako izgleda i miriši. Nakon toga, sutradan, on između 50 beba mora izabrati svoju i zatim je vodi kući. Ako je "pogodio" svoju bebu (a naravno nije, em je statistički nemoguće, em smo pravu bebu sakrili), kažemo mu bravo, majstore, pobijedio si, dobitnik si milijun kuna (koje nikad neće dobiti, hehehe) i zatim ga pustimo s krivom bebom i ženom (pravom!) kući. E, tu je sad kvaka 22 i sva draž ovog reality showa (podrazumijeva se da kamere stalno snimaju, a emisija ide u Prime timeu) – pustimo ga da tjedan dana uživa sa svojom bebom, da se navikava, da ju ljubi, nuna, pazi i mazi, a zatim mu zakucamo na vrata i velimo da je došlo do zabune, i donesemo mu pravu bebu. Zanima nas njegova reakcija, njegov bijes, psovanje, to je bit emisije - zamislite koliko bi gledatelja imali, pola bi se nacije navuklo na show. Nisam samo razradio kako njega i njegovu obitelj držati u izolaciji, da ne gledaju TV i ne čitaju novine, tu mi treba pomoć profesionalaca. Imam velike nade za koncept "Mijenjam bebu" koji bi možda bio vrlo mali korak u razvoju televizije ali bio bi sociološki fenomen o kojem bi učile generacije i generacije studenata. I to je nešto...

"Državnik na Ognjenoj zemlji" koštao bi oko dva milijuna kuna (200 tisuća meni, milijun kuna za proizvodnju, ostalo za odštete). Dakle, uzme se političar, velika faca, rang premijera, predsjednika Sabora, šef opozicije, takva zvjerka, i pukne ga se (na silu!) na pola godine u neku zabit, u Patagoniju, brazilsku prašumu, Južni ili Sjeverni pol, whatever. Njemu se omogući pristojan život (stan, hrana i ostalo), kamere ga povremeno prate u izolaciji, mjeri se stupanj njegove (ili njezine!) frustracije ali glavnina akcije je u zemlji: tajno snimamo njegove suradnike i pratimo njihove reakcije, tko pati, tko je sretan zbog promjena, tko pije šampanjac svaki dan. Nakon pola godine uz isprike i materijalnu odštetu zvjerku vratimo kući, i pokažemo mu snimke na kojima ga njegovi suradnici opanjkavaju, tračaju, rugaju mu se... naravno, sve to ide u Prime timeu. Naravno, stvaranje ovakve emisije iziskuje veliku hrabrost, svi bi morali imati muda kao lavovi (ups, kakva lavovi muda uopće imaju?).

Treći koncept, "Kastrirani Pavarotti", reality je show manjeg opsega, riječ je o sadržaju iz kulture pa ima manju publiku, manji su i troškovi (500 tisuća, 200 meni, 150 za proizvodnju, ostalo za odštete). Ne mora ići u Prime Time već bilo kad. Ideja je iduća: uzme se, to jest, otme se neki operni prvak, neka bas-bariton mrcina s velikom škembom, i uspava ga se narkozom. Po hitnoj proceduri ide u bolnicu na operaciju kojom mu duboki glas pretvaramo u piskutavi, kao da je lik iz crtića. Ne znam kako se zove takva operacija, nisam ja liječnik. Nakon što se probudi (u svom stanu, naravno, on ništa ne zna) pratimo ga tajno kamerama recimo 15 dana snimajući kako mu se svi rugaju, zbijaju šale, promatramo kako mu karijera stagnira, kako ga se djeca srame, i tako. To bi ja mislim bilo simpa, pravo osvježenje na domaćem televizijskom nebu.

Toliko od mene. To je neki moj ulog za moju bolju budućnost. Još samo da priprijetim da ove koncepte namjeravam patentirati. Pa ako ste ih mislili ćopiti bez naknade i prodati u inozemstvu, čuvajte se, vidjet ćemo se na sudu!

Srdačan pozdrav

Više naš nego vaš

TV Debos"

http://www.vip.hr/sp/d_show?idc=19755719&idnews=92240

07.11.2006.

Nije žvaka za seljaka! - Dokazano!!!

I tako se ja daaaaaniiimaaaa mučim sa svojim e-mailom. Uvijek mi pristiže obavijest da mi je pun, a ZNAM  da ne može biti pun! ZNAAAAAAAM!!!!

I sve čekam, nadam se da će proći....i prođoše tako dani i dani, a ja svu svoju komunikaciju prebacujem na poslovni e-mail i pravdam se kako NEŠTO nije uredu sa onim mojim "pravim".

Slala ja i e-mailove administraciji, a naravno da mi odgovor ne može stići, jer mi javlja da je e-mail pretinac PREPUN!

Danas sam odlučila da rješim taj problem, pa u traženju neke adrese gdje bih se mogla DOBRO izgalamiti i popljuvati vip.hr (iako su mi super! ;)) i prijetiti NOVINAMA (- dnevnim avazom, valjda), skoknem ja tako i do svog webmaila da ja provjerim postavke i tamo nađem da koristim 14987 od 15000. KAKO??? KAAAAKOOOOOOOO???? Kada SVAKI dan provjeravam e-mailove i skidam ih sa webmaila??? KAKOOOOO????

IPAK skontam da ne piše to tamo bezveze i u tom grmu leži zec. Odlučim protresti grim i teška srca i odlučim SVE izbrisati sa webmaila, ma koliko bi moglo nešto biti važno... Odlučim čak i foldere izbrisati (možda su se udebljali, pa  ih treba stanjiti malo) i stignem do jednog foldera - SPAM...i UPALE MI SE KLIKERI!!!!

Ja sam prije jedno 2-3 mjeseca stavila opciju zaštite od spama, pa sve što mislim da je spam, a za što administrator nije siguran, šaljem im na adresu (neku tamo njihovu) i oni zapamte tog pošiljaoca i meni u moj inbox takav mail više ne dolazi. Ali kako sam ja zaboravila da takvi mailovi IPAK negdje odlaze, tj. dolaze ja sam bila danima bez e-maila i planirala napad na vipovce kada dođem u Hr (ovako mi bi preskupo zvati ih).

Zaboravih jedno pravilo koje bih trebala uvijek poštovati: PRVO PROVJERI 5 PUTA!!!!

 

PS: našla sam fotoaparat: mju 740 sa popustom od 19% u Hr. Tako da će izaći oko nekih 580 KM!!!! JUPIIIIIIIII - TAKO MU SE RADUJEM!!! (da mi stoji na polici! :))))))))

 

02.11.2006.

A da ga izmisle onda?

Nazvala me danas tetka i reče da ima zadatak da mi da 500KM, tj. da kupim nešto u protuvrijednosti. Mogu dobiti i pare, ali eto...trebala bi biti kao uspomena - naredba došla od mog rođaka....

Baš mu hvala, jer sam se JAKO obradovala.

Naravno da ZNAM šta želim kupiti za te pare - fotoaparat - digitalni koji želim već odavno.

Neeeeee...nemam ja neki određeni fotoaparat, ali ja znam šta on MORA imati. To što on MORA imati se pokazalo da niti jedan nema...

A ja želim: makro snimanje 1 cm, zoom 4X MINIMALNOOOOOO!!!!, da je lijep, lagan, kompaktan....da ima baterije na punjenje, da ima neku i brzinu okidanja, je li..... pa mi upadnu u oči one sve silne pričice koje napišu kada hvale fotoaparat -  pa ima ovakvo snimanje, pa onakvo... - kao da će to meni nešto služiti ili da ću ja to nešto prčkati, ali ja ŽELIM da on to SVE ima. Jesam li zaboravila i one piskele???

I nakon jedne potrage od već par mjeseci, nisam našla ništa... tako da se moram pomiriti sa tim da nije lagan niti kompaktan.

I zapade meni jedan za oko - Canon poweshort A 710 - jako rado bih da ga imam! Jakooo radoooo....ali i da je on meni malo lakši i manji....a ima funkcijaaaaaaaa - boli glava - onako kada kupite novi TV, pa daljinski k'o kanta, ima jako puno tipkica koje za NEŠTO služe, ali nikada ne otkrijete šta. Tako i ovaj aparat ima neke raznorazne boje snimanja za koje sam sigurna da mi neće baš nešto koristiti, osim crno - bijele, jer to je isto kao u auto radio koji ima mijenje zvuka - jazz, ovako, onako...i koje stoji naštimano na jednom - npr. rock, i koje promijenim jedino ako pogriješim tipkicu, pa sve ujebem.

Imam ja i jedan analogni fotoaparat koji ima savršene slike - Olympus miu 3....ja sam JAAAAKOOO zadovoljna njime, međutim i ja bih da se modiram i imam DIGITALNI. Prvenstveno zato što već par godina imam jedno 7 filmova koje trebam izraditi da uopšte vidim šta ima na njima, međutim nikako da to napravim. Pa mi se ideja o digitalnom gdje mogu da vidim sliku odmah i odlučim da li mi se sviđa ili ne - da li ću je obrisati ili ne - jako sviđa.

I mislim da sam u ovoj cijelo priči pronašla odgovarajući fotoaprat koji košta više od predviđenog: olympus M740 - cijena? Sitnica samo jedno cca 710 KM... :(


Noviji postovi | Stariji postovi