Nekada....
Nekada se smijem, ali samo usnama i licem...nema smijeha u meni - u mojoj duši..nema osjećaja ugode, nego napora i želje da se ljudi maknu od mene, pa da se mogu predati samoj sebi i TOME.
Kažu, možeš biti u sobi sa puno ljudi i opet biti usamljen...nekada se to i meni desi...ali mislim da je to više do mene same, jer ono što me tišti u meni. Tamo je samo za mene da ja to vidim i osjetim - šta drugi tu imaju raditi? Pa se osjećam usamljenom...
Nekada i pored silnog objašnjavanja ostanem neshvaćena.
Nekada ne znam ni objasniti ni nakon mukotrpnog i dugotrajnog objašnjavanja.
Nekada ni ne želim objasniti, želim da me ne razumiju i da se snabijevaju nadamnom, eto..nek se čudom čude - u inat!
A nekada želim da me se razumije bez objašnjavanja....
Danas ostadoh bez razumjevanja...davala sam natuknice, smatrala sam da ne trebam baš TO objasniti... i ode s ljutnjom u krevet i riječima: "Baš znaš cijeli dan upropastiti".....BAŠ!!!!!
Laka ti noć i dabogda se ne naspavao!!!!! :-P
